Sećam se kako smo tih devedesetih svi zajedno pisali pesme i stvarali jednu novu scenu. Ja tako odem ujutru na pijac, da pokupim malo inspiraciju. Slušam biljke i životinje i gledam ljude kako su sivi, i u sivom, i brojim ih. Brojim ih i trudim se da zapišem koliko ih je. Moram da znam protiv čega se borim i koliko ih je. No, kao i svaki put, Magi otekne i zove me na pola moje šetnje za inspiraciju da idem da je iscedim. Ja se vratim kući, ali zaboravim koliko sam ljudi prebrojao. Kad dođem ponovo na pijac, osećam da nije isti broj, ne mogu da se setim koliko sam ih prebrojao, ali osećam da nije isto, kao što osećam ovaj grad. Onda zapišem nasumične reči koje mi dođu od tih osećanja i vratim se kući. Tamo već stignu i Sonja i Čavke i Vd. Doneli su hors, mlak gan me čeka, baš kako volim...
Onda malo zabeležim neke reči što u bunilu izgovaraju moji prijatelji,
uštinem Magi, pa zabeležim i šta ona priča. Sve to onda iseckam na po
jednu reč i stavim u Vdov šešir i tako mešam nekih dvadeset minuta, dok
mi Čavke i Vd daju ritam, a Magi i Sonja pevuše melodiju. Dok ovo radim,
koncentrišem se na akvarijum, to me smiruje, ribe i ja imamo neku
posebnu vezu, još od kad sam bio dečak u vodi, pre nego što sam došao u
ovaj grad.
Kad završim sa mešanjem, te papiriće sa rečima malo posolim horsom i stavim na glavu da odstoje jedno deset minuta. Kad mi se sve slegne i težina reči se rasporedi po mojoj glavi, stavljam šešir na sred stola i svako od nas izvlači po reč. I tako u krug, dok sve reči ne budu izvučene. Onda svako sa svojom grupom reči piše po jednu strofu, a za refren se snađemo...
Refreni i bekvokali su uvek dolazili nekako spontano. Ili Magi i Sonja povraćaju pa iskoristim te zvuke, ili se sećam krize nekoga od nas i šta izgovaramo, ili se svi puknemo, pa tu otvorenu rupu u veni posolimo sa malo horsa, ili džanka, šta god da imamo i onda se snimamo dok pričamo. Znam da svako ima svoje kreativne i stvaralačke metode, ali ovo je jedna od ilustracija, kako se čovek može dobro zezati na horsu, a da ne bude šaban. Potrebno ti je samo nekoliko odabranih ljudi.
Kad završim sa mešanjem, te papiriće sa rečima malo posolim horsom i stavim na glavu da odstoje jedno deset minuta. Kad mi se sve slegne i težina reči se rasporedi po mojoj glavi, stavljam šešir na sred stola i svako od nas izvlači po reč. I tako u krug, dok sve reči ne budu izvučene. Onda svako sa svojom grupom reči piše po jednu strofu, a za refren se snađemo...
Refreni i bekvokali su uvek dolazili nekako spontano. Ili Magi i Sonja povraćaju pa iskoristim te zvuke, ili se sećam krize nekoga od nas i šta izgovaramo, ili se svi puknemo, pa tu otvorenu rupu u veni posolimo sa malo horsa, ili džanka, šta god da imamo i onda se snimamo dok pričamo. Znam da svako ima svoje kreativne i stvaralačke metode, ali ovo je jedna od ilustracija, kako se čovek može dobro zezati na horsu, a da ne bude šaban. Potrebno ti je samo nekoliko odabranih ljudi.
---------------------------------------------------------------------------------
*kratak odlomak iz neobjavljenog posthumnog autobiografskog romana Milana Mladenovića pod nazivom DEČAK I GAN U VODI
Нема коментара:
Постави коментар